Gdje cvjetaju božuri?

Piše: prof. dr. H. Muratović

Ovaj tekst pišem neposredno nakon termina predaje kandidatskih lista za lokalne izbore u BiH. Iako sam dugo razmišljao šta napisati tim povodom, a da to nisam već učinio u protekle dvije godine, kada sam napisao 30-tak tekstova o tome šta nije dobro u aktuelnoj politici i kako stanje promijeniti, ipak sam se odlučio ukratko osvrnuti na slijedeće:

što bi moralo biti zajedničko svim strankama za OV i kandidatima za načelnika,
po čemu oni treba da se razlikuju i na kojim postulatima da se takmiče i
na koja pitanja moraju dati konkretne odgovore glasačima da bi bili vjerodostojni.

U uvodu, od stranaka i njihovih kandidata, tražim da narativ kao formu pripovjedanja koriste u najmanjoj mogućoj mjeri da im se ne bi dogodila lobotomija mozga. Zašto? Za to što čovjek istinski ne može biti ono što nije. Jer, predstavljati samo sebe ili samo svoju stranku kao spasioce BiH u situaciji kada je stopa nezaposlenosti preko 30%, kada većina mladih bježi u inostranstvo i kada je stopa fertiliteta (rodnosti) oko 1,4 djeteta u BiH, nije ništa drugo nego političko licemjerje i silovanje logike. Naime, da bi se održala prosta reprodukcija stanovništva jedne zemlje, stopa fertiliteta u prosjeku mora biti 2,4 djeteta po jednoj majci i da je uravnotežen odnos ljudi koji se iseljavaju i useljavaju u zemlju. Primjenjeno na BiH, oba kriterija su katastrofalno loša: žene u prosjeku rađaju manje od potrebnog broja za prostu reprodukciju stanovništva za oko jedno dijete (po majci), a saldo iseljavanja/useljavanja je negativan za oko 30 hiljada godišnje. Uz to, pretežno se iseljavaju uglavnom mladi ljudi koji su prijeko potrebni za rodnu reprodukciju i ekonomski oporavak, ali i za sigurnosnost nacije i Države. S obzirom da je nepovoljna demografska situacija u skoro svim lokalnim zajednicama, ključno pitanje je šta one mogu i moraju učiniti da se demografski i migranstski trendovi domicilnih ljudi preokrenu na bolje?

Eliminatorni faktori za svaku stranku, odnosno kandidate, već u startu morali bi biti ako ponavljaju šuplje priče, predstavljaju sebe kao subjekta koji jedini ima(ju) pravo na istinu, koji javno ističu da je kritika konkretnog zvaničnika (njega) napad na naciju i na Državu i da je dosta folklornih političara bez stručnog kapaciteta.

U slučaju da neki od kandidata uspiju prebroditi navedene eliminatorne faktore, odgovorni glasači moraju na predizbornim sastancima od njih tražiti odgovore na slijedeća pitanja:

mogu li kandidati za načelnika i OV biti bar malo nezavisni od budžetske sise?
može li slaba ekonomija biti dobar oslonac lošoj politici i dokle?
koji su minimalni ciljevi Općine, ko ih je definisao, a ko ih je verifikovao?
kako misle nacionalni identitet i Državu očuvati sa uhljebima kojima je paušal uzvišeni cilj ili su za to potrebni ljudi sa stavom u čijoj osnovi je znanje i samopouzdanje?
mogu li postojati jake institucije od nivoa općine do vrha Države, ako bilo koji zvaničnik nije u prvom redu građanin sa pravima, ali i obavezama, isto kao čoban sa Vlašića, pa tek onda zvaničnik?
jesu li kandidati za načelnika voljni raditi za platu koja je dvostruko veća od federalnog prosjeka?
jesu li kandidati za OV voljni prije izbora kod notara ovjeriti Izjavu da se odriču mjesečnog paušala, da neće biti preletačevići i predmet trgovanja nakon izbora.

Ako kandidati ne daju prihvatljive odgovore na sedam navedenih pitanja, onda za njih ne treba glasati, bez obzira iz koje su stranke.

Odgovor na prvo pitanje (šta bi moralo biti zajedničko svim strankama i njihovim kandidatima na izborima u općini Bužim), morao bi biti:

dugoročno obezbjeđenje dovoljno zdrave pitke vode svim stanovnicima Općine,
uređenje kanalizacione mreže, kao zdravstveno i civilizacijsko pitanje,
obrađene (i zasijane) sve raspoložive zemljišne površine,
rekonstruisan (a ne revitalizovan, krpljen) putni pravac V.Kladuša-Bužim-Bos.Otoka,
efikasna i jeftina javna uprava,
uređena poslovna (slobodna) zona, te obezbjeđenje investicione klime .

Ako se usaglasimo (a morali bi) oko šest navedenih ciljeva, onda nema potrebe da se oko njih prepucavaju stranke, već da njihovi predstavnici sjednu za sto i dogovore se šta je čiji zadatak da se navedeno realizuje. Pri tome konkurancija može biti samo u tome koja će stranka brže i kvalitetnije da transparentno realizuje neki od ciljeva. Ako pri tome sve stranke reflektiraju isključivo na budžetska (narodna) sredstva, onda nema potrebe ni za višestranačjem ni za izborima. Kvaliteta programa neke od stranaka morala bi se zasnivati na obezjeđenju izvan budžetskih sredstvima (iz Predpristupnih fondova Evropske unije, Razvojne banke, EBRD-a i različitih modaliteta priliva inostranog kapitala). Jer, ako predizbornu kampanju slikovito uporedimo sa konjskom trkom, onda je sasvim svejedno koji će konj pobijediti ako se svi oni hrane iz istih jasala, odnosno iz narodnog budžeta. Ovdje se unaprijed izvinjavam kandidatima ako i pomisle da ih bukvalno poredim sa konjima, jer je ovdje u pitanju alegorija. Pri tome potenciram činjenicu da kojekakvi projekti, projektići i javne nabavke ne bi smjeli biti u funkciji izbora bilo koje stranke, odnosno dati stranačkim tajkunima koji će pola jesti, a pola svojim stranačkim šarcima dati! Donacije date u novcu ili naturi, a za koje nije obračunat i plaćen PDV, treba prijaviti i krivično goniti, a kandidate koji koriste ove „blagodati“ prijaviti CIK-u da budu suspendovani.

Čitaoci će se sigurno zapitati: čemu ovoliko insistiranje na zajedničkim ciljevima? Odgovor je vrlo jednostavan: u nedostatku sredstava i teškoj ekonomskoj i demografskoj situaciji, svako razjedinjavanje i rasipanje ljudskih i materijalnih resursa je štetno, jer pobjednika ne može biti, već svi bivaju poraženi. Poučan „primjer“ za ovo je likovanje jednog od promotora izbora Načelnika u općini Bužim pri zadnjim izborima, kada je političkim protivnicima govorio: „Vidite li da sam vas sve pobijedio!“ Ova rečenica ne samo da predstavlja odraz politike inata, već je ona višestruko štetna. Jer, promotor ne kaže na kojim postulatima je pobijedio, da li će on biti odgovoran za eventualno neuspješan rad Načelnika, kako locirati odgovornost za obećano, a neurađeno i što je najopasnije: posijano je sjeme dugoročnog razdora!

S obzirom da se na greškama uči i da se svaka politika u suštini svodi na kadrovsku politiku, bilo bi nužno imperativno širiti kadrovsku osnovu. Budući da kvalitetne kadrovske baze nema dovoljno ni jedna stranka, potrebno je ekipirati ljude koji znaju, koji su voljni i moralni da preokrenu izrazito nepovoljne ekonomske i demografske trendove. Na ovu neophodnost morala bi ukazati Patriotska liga i Islamska zajednica, ako ni zbog čega, onda zbog Ali imran sure 103, koja za muslimane kaže: „Svi se čvrsto držite Božijeg puta i nikako se ne razdvajajte!“ Dakle, potrebno je jedinstvo u akciji, ali i kadrovsko organizovanje u odgovarajućoj formi na nivou Općine, da bi se mogao dati odgovor na uzroke niskog fertiliteta, odlaska mladih ljudi i ekonomski razvoj, odnosno da bi se bilo na visini zadatka.

Odgovor na drugo pitanje: po čemu stranke i njihovi kandidati treba da se razlikuju i na kojim postulatima da se takmiče, vrlo je jednostavan: razlikovati se moraju po kvaliteti ponuđenog i od naroda prihvaćenog programa, kvaliteti ljudi koji će ga provoditi i eliminisanja uhljeba iz svojih redova. Postulati na kojima će zasnivati svoje djelovanje moraju biti: transparentan rad, polaganje računa građanima bar jednom u tri mjeseca i spremnost da se povuku ako obećano ne budu ispunjavali u potrebnom obimu, kvalitetu i rokovima.

Odgovor na treće pitanje tretira vjerodostojnost kandidata i stranaka. Budući da sam naveo četiri eliminatorna faktora, sedam konkretnih pitanja i šest ciljeva oko kojih ne bi smjelo
biti razmimoilaženja u strankama, nema potrebe da to opet ponavljam, već da stranke i kandidati na njih daju odgovore, odnosno da ih prihvate u opštem interesu.

Na kraju valja dati odgovor na pitanje u naslovu teksta: gdje cvjetaju božuri? Iako je pitanje kratko i jasno, odgovor na njega je višeslojan i komleksan i to stoga jer mora pravilno da tretira kadrovski kapacitet ljudi koji kreiraju i provode politiku razvoja, odnosno makroekonomiju i demografiju. Naime, bez kvalitetne politike razvoja nema zapošljavanja, a bez zapošljavanja nema širenja demografske baze. Dakle, božuri iliti ljubičice prvo moraju početi cvjetati u glavama odgovornih zvaničnika, pa zaposlenih ljudi i tek onda u gaćicama mladih, zaposlenih ljudi. Na prvi pogled vulgarno, ali, nažalost i istinito!

Bojim se da će lokalni izbori u BiH biti poraz svih. Pozicije (bez obzira ko to bude), koja će većinu steći mešetarenjem i kupovinom preletača (narodnim novcem) i opozicije, koja neće imati kapaciteta i snage da poziciju tjera na odgovoran i transparentan rad. Pri tome, moral se neće dokazivati kroz lični primjer, u kojem će na cijeni biti znanje, rad i skromnost, već stranačko-kumovske i druge interesne veze. I, kao rezultat svega, kriv će opet biti narod, koji će snositi posljedice svoje, društvene (ne)odgovornosti!

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *